Kanjon reke Krupe – lepota koja će vas ostaviti bez reči

Kanjon reke Krupe je jedna od lepših stvari koje sam video i doživeo u poslednje vreme. Iako sam osoba koja puno putuje svake godine i već sam video dosta prirodnih lepota, euforičan sam u vezi Kanjona reke Krupe. Moglo bi se reći da sam poput malog deteta kada mu date igračku koju je jako dugo iščekivalo.

Kanjon reke Krupe se nalazi u zaleđu Zadra, tačno 20 kilometara od Obrovca.

Reka Krupa je veoma kratka, dužine svega 7 kilometara. Ima prelep kanjon i devetnaest vodopada.

Reka Krupa se uliva u reku Zrmanju, mnogo više poznatiju od reke Krupe. Reka Zrmanja se takođe može pohvaliti prelepim kanjonom. Pored reke Zrmanje se snimao film Vinetou. Zrmanja takođe nudi mogućnost raftinga i kajaka.

Zanimljvo je to da kanjon reke Krupe ima vrlo malo posetillaca! Do sada sam bio u kanjonu šest puta i samo jedanput sam naišao na jednu mladu porodicu. Svim ljudima koji vole mir i izbegavaju gužve će se svideti ovo mesto.

Polazna tačka za jednosatni izlet u Kanjonu reke Krupe je na koordinatama 44.193730, 15.844029. Tu postoji samo jedna jako stara kuća u kojoj živi starija srpska porodica. Zašto srpska? Većina Srba je živela na ovom području u predratnom periodu. Gospodin i njegova supruga su vrlo ljubazni, svaki put su me pozvali na kafu i nikad nisu očekivali ništa za uzvrat. Domaćinstvo ima više od 50 koza, što je takođe jako interesantno. 

Parkirajte automobil na datim koordinatama i krenite u jednosatnu šetnju do dna kanjona. Upravo na tom delu kanjona se nalazi kameni most, star više od 100 godina. Legenda kaže da je most sagradio dečak, koji je bio zaljubljen u devojčicu koja je živela sa druge strane reke Krupe.

Dok se budete spuštali niz kanjon, moći ćete da se divite ovoj ogromnoj lepoti prirode. Na putu do kanjona, postoji mnogo dobrih mesta i uglova sa kojih možete napraviti sjajne fotografije.

Odmah iza mosta, reka je napravila veliki bazen u kojem možete preplivati tri do četiri (u zavisnosti od količine vode), manjih, ali interesantnih vodopada. Nepoosredno iza kamenog mosta, nalazi se malo veći vodopad koji je vredno videti.

U kanjonu ima dosta plodova smokve, i niko vam neće zameriti ako ih budete ubrali za sebe. Ne znam kada tačno rađaju smokve. Mislim da je dva puta godišnje.

Iz kanjona se možete vratiti drugim putem, koji je kraći nego prvi, dođe kao prečica, ali je malo izazovniji. Tu ima jedan odeljak dugačak oko dvadesetak metara i moracete proći kroz klinove i čelične užadi. Ako ste navikli da radite to ili nešto slično, a verovatno niste, možete pokušati. Nećete puno vremena izgubiti jer je ovaj odeljak na početku puta, pa se lako možete vratiti istim putem odakle ste došli u sllučaju da vam je preteško i ne uspete.

Kao što sam ranije spomenuo, bio sam u Kanjonu reke Krupe već šest puta. Poslednji put sam išao početkom juna sa prijateljem Aleksom koji je takođe ekspert u snimanju video snimaka.

Pošto smo Aleks i ja ljudi koji vole da istražuju, odlučili smo da provedemo ceo dan u proučavanju kanjona reke Krupe.

Prvo smo se okupali u bazenu, penjali se na vodopade, uskakali u vodu… Ukratko, dok smo istrživali, istovremeno smo sve to snimali i fotografisali.

Kada smo završili sa proučavanjem kamenog mosta, odlučili smo da pođemo levom obalom reke. U početku je sve bilo u redu, ali onda je staza postala neprohodnija. S druge strane reke bilo je sve vidljivo i mnogo bolje. Tako da smo odličili da ipak pređemo na drugu stranu uprkos tome što smo imali kod sebe mnogo opreme za fotografisanje i snimanje. Bili smo primorani da nađemo deo reke gde voda nije bila duboka. Silne kamere i fotoaparati koje smo nosili sa sobom ne bi trebali biti mokri.

Pronašli smo vodopad koji je sugerisao da tu voda nije duboka i da se može preći bez brige. Na početku sam morao da se proguram kroz guste trave i mulj, a potom sam bez poteškoća prešao reku. Na kraju se pojavio problem koji je bio mnogo veći nego sve prethodno što nam se izdešavalo, kao šlag na tortu sa još jagodama na vrhu. Naime, desna obala je potpuno zarasla u žbunje i puzavicu, izgledalo je nemoguće za preći. Malo gore sam uspeo da nađem mesto gde se činilo da ima prolaz kroz koji bih i mogao nekako da se provučem, ali da bih došao do toga, morao sam proći kroz nekoliko stopa dugog i poprilično širokog živog blata koje se nalazilo ispred prolaza. Nisam imao drugog izbora nego da zakoračim u njega, takoreći u propast. Bilo je rizično, ali uspelo je. Ima istine u onoj izreci „vredi rizikovati“. Najneugodniji osećaj od svega je to što nisi znao šta je u tom blatu kroz koje koračaš, ali nastavljaš da radiš to, jer nemaš izbora.

Kad sam uspeo da pređem živo blato i provučem se kroz prolaz, nazvao sam Aleksa i rekao mu gde da ide. I dan danas se sećam izraza na njegovom licu kada je ugledao živo blato ispred sebe.

Pošto je na ovoj strani reke bio uređen potok, nastavili smo napred, uz reku. Naše odredište je bilo ušće Krupe u Zrmanju.

U nekom momentu kanjon se proširio i pojavile su se livade na kojima su pasle krave, pa je ponovo postao vrlo uzak i nikako mi nije bilo jasno kako se krave dovode na te livade.

Pošto je već počelo da se smrkava, a našeg odredišta još nije bilo (ušće Krupe u Zrmanju), odlučili smo da se okrenemo i polako krenemo prema autu. Kada sam posle kući proučavao gugl mapu, ustanovio sam da smo mi skrenuli desno ka prelepom vodopadu, a ne ka mestu gde se Krupa uliva u Zrmanju. Sada imam još jedan razlog više da posetim ovo divno mesto po sedmi put!

Dok smo se vraćali bili smo sigurni da nećemo zateći ništa posebno, ali smo se prevarili. Ispred nas je stajao vodopad prelepog oblika i boja. Čim sam ga ugledao, dobio sam jaku želju za plivanjem, pošto je struja bila dosta jaka, nije bilo lako plivati pod vodopadom, ali ništa nije toliko teško kada imaš jaku  želju i volju. Pošto je ceo prizor bio tako lep, otplivao sam nazad do obale po GoPro i vratio se nazad da bih snimio vodopad iznutra. Snimak možete videti ispod.

Nastavili smo put niz reku, ali izgleda da smo skrenuli sa puta, a da nismo ni primetili jer smo odjednom naišli na zid koji se pojavio ispred nas. Malo sam se uspeo na njega i video u daljini da smo propustili tu stazu koja vodi do kanjona. Pitao sam Aleksa da li se penje na zid ili bi da se vrati nazad stazom. Nekako sam uspeo da ga uverim bi bilo bolje da se i on uspenje na zid jer će nas to brže dovessti do auta.

U blizini auta nas je čekalo stado slatkih koza. Malo kasnije nas je vlasnik spomenute kuće pozvao na kafu. Bilo je već pola deset, pa smo morali da odbijemo poziv. Umesto toga smo malo poćaskali, što je takođe bilo interesantno.

Bio sam potpuno ispunjen ovim novim iskustvom i već sam razrađivao plan u glavi kada ću doći u sledeću posetu ovom prelepom mestu da bih istražio kanjon do samog kraja. Planiram da krenem do kanjona reke Krupe opet, u septembru. Smokve će  tada sazreti, a ne postoji ništa lepše nego kada jedete smokvu koju ste vi ubrali sa drveta.

Radujem se ponovnoj poseti reke Krupe, kao što sam se nekad radovao petku kad sam išao na žurke.

kanjon reke krupe